Hrvatski turizam i smjer u kojem ide su vruća tema, kako u svijetu tako i kod nas. Svakog ljeta bombardirani smo senzacionalističkim naslovima kako hrvatski turizam ruši sve rekorde. Uljepšano podacima broja posjetitelja ili rastom BDP-a kao posljedice turizma, mogli bismo zaista povjerovati da u Hrvatskoj turizam cvate. Druga verzija priče bi mogla biti kako hrvatski turizam zapravo puca po šavovima.
Edukativna konferencija PRiča o turizmu u organizaciji Studentske sekcije HUOJ-a, početak je tjedna posvetila upravo ovoj temi. Posjetitelji su imali priliku poslušati analizu problematike, kao i konkretne prijedloge i primjere održivog turizma kojem bismo trebali stremiti kao društvo.
Predavači su obradili teme suvremenog turizma, pojma turističke atrakcije, prikaza slike hrvatskog turizma i brendiranja turističke destinacije kroz predavanja i radionice.
Veliki brojevi mogu lako zavarati, pogotovo kad su izvučeni iz konteksta. Na Plitvičkim jezerima su rezultirali ekološkim udarom i divljom apartmanizacijom. Prošle je godine i UNESCO reagirao ozbiljnim upozorenjem i otvorio mogućnost skidanja statusa s popisa zaštićene svjetske baštine upravo zbog masovnog i neplanskog turizma. Dok jedan dio države pati zbog surove čizme masovnog turizma, drugi su dijelovi u potpunosti pali u zaborav. S obzirom na to da turizam može biti rješenje zavidnog broja problema s kojima se suočavamo, poput stvaranja radnih mjesta, decentralizacije, olakšavanja pritiska depopulacije te promocije zemlje kao napredne turističke zemlje, apsurdno je ne razmišljati u tom smjeru. Gledanje na turizam u službi društva je dugoročno ekonomski isplativo, a pomoću njega bi se olakšali pritisci na lokalnu zajednicu i prirodu.
Profesor Eduard Kušen upozorio je na nedostatak kreativnosti u hrvatskom turizmu i postavio pitanje gdje su njegove granice, sugerirajući na ekološku i gospodarsku neodrživost modela turizma kakvog danas poznajemo.
Rješavanje ove problematike on vidi kroz „turističke atrakcije kao posebni resurs o kojem ovisi razvoj hrvatskog i svakog turizma. Turizam treba upoznati i spoznati, treba ga voljeti i razumjeti. Prema njemu se treba odgovorno ponašati i treba ga štititi.“ Profesor je naveo da se u zadnje vrijeme više priča o turističkoj destinaciji i objasnio kako stvoriti destinacijski proizvod:
„Trebamo utvrditi sav potencijal, čime to područje obiluje, potencijalne i realne turističke atrakcije“.
Nakon toga slijedi komunikacija, međutim komunikacijska je strategija destinacije u Hrvatskoj češće iznimka nego pravilo. Kušen je dugi niz godina radio kao član Instituta za turizam, a u svom je djelovanju pokušao utjecati na Ministarstvo turizma sa željom da počnu upravljati vlastitim interesima. Ta je ideja naišla na otpor unutar samog ministarstva. Ovaj je primjer, a i mnogi drugi u Hrvatskoj, pokazatelj da bi se promjene trebale razvijati odozdo, jer izravni pritisak na gornje slojeve vlasti očito ne funkcionira. S tom idejom vodio se i Goran Rihelj, glavni urednik i pokretač portala Hrturizam.hr.
Hrvatski turizam kao (loša) usluga umjesto iskustva
Rihelj smatra da smo mi sami svoj najjači turistički proizvod i naglasio važnost hrabrosti i poduzetnosti.
„Svi znamo da je loše, idemo pričati kako promijeniti priču. Je li nam se turizam događa ili ga želimo razviti?“
Jedan od najvećih problema s kojima se moramo suočiti jest da Hrvatska nema strategiju te nedostaje proaktivnosti. „Budite proaktivni, bez sinergije, bez ljudi, nema promjena“ izjavio je Rihelj i naglasio svoj pozitivni stav potkrepivši ga vlastitim uspjehom pokretanja portala. „Komunikacijsku platformu imamo, interes postoji, samo treba hrabrosti.“
Jedan od pozitivnih primjera je Muzej vučedolske kulture koji se nalazi u turistički zanemarenoj Slavoniji. Turizam može stvoriti radna mjesta te smanjiti društvene i ekološke pritiske, uz uvjet da postoji volja za promjenom. Voditelj marketinga muzeja, Darko Bilandžić imao je tu volju te je trogodišnje ciljeve koji su uključivali predviđenih 15 tisuća posjetitelja uspio pretvoriti u 89 tisuća.
Profesorica Romana Lekić smatra da turizam mora biti iscjeljujući, objašnjavajući da se cjelokupna paradigma turizma promijenila. „Hrvatska je na razini usluge i to na nekim mjestima loše, a trebala bi biti na razini iskustva i doživljaja.“ Lekić je navela da moramo imati diferencirani proizvod te da je priča njegova suština. Dodana vrijednost turizma leži u transformativnoj snazi turizma, a ne transakcijskoj, što se odnosi na koncept turističkog proizvoda kao iskustva, a ne kao obične usluge.
Turizam je hrvatska grana od koje živimo. Neodrživim turizmom je režemo. Ekologija i društveno korisno djelovanje u turizmu moraju biti temelji na kojima ćemo izgraditi novi hrvatski, održivi turizam. Takav će model uključiti lokalnu zajednicu kao srce lokalnih brendova koji će pretvoriti Hrvatsku u poželjnu destinaciju za život i rad. Hrvatska je mnogo više od sunca i mora, a na nama je da postanemo primjer u svijetu za inovativni i održivi pristup turizmu, koji ćemo moći ostaviti sljedećim generacijama.
